OPAŽANJE JE UVIJEK SUBJEKTIVNA KATEGORIJA
je to nemoguće.
Stručnjaci ističu da je svim strastvenim nogometnim nacijama zajednička duboka ljubav prema toj igri i posebno zajedništvo koje nogomet donosi. Neka su istraživanja pokazala da oni koji gledaju utakmice zajedno s istomišljenicima imaju bolje mentalno zdravlje. Zanimljivo je istaknuti da su neke studije pokazale i da je stopa bolničkih prijama zbog depresije i anksioznosti niža tijekom i nakon velikih sportskih natjecanja u zemljama čije su reprezentacije sudjelovale na njima. Također se pokazalo da, iako porazi donose tugu, bezvoljnost, rezigniranost, ta stanja ne traju dugo. Jer nakon neuspjeha obično vrlo brzo slijedi nova utakmica, nova natjecanja različitog ranga i različite važnosti. I, naravno, novo nadanje uspjehu.
Iako neugoda, tuga i razočaranost nakon neuspjeha obično ne traju dugo, kako su brojna istraživanja pokazala, ipak smo često u sportskim neuspjesima kod nas, ne samo kod navijača nego i kod dijela komentatora, suočeni s tzv. jeruzalemskim scenarijem. Naime, poznato nam je kako je u davno doba Isus dočekan pri ulasku s Jeruzalem. S radošću, divljenjem, obožavanjem, ushićenjem. Ali također znamo da je ista masa ljudi koja ga je slavila, nakon samo nekoliko dana, bez grižnje savjesti vikala: "Raspni ga, raspni!"
U nas često pod utjecajem emocija mnogi reagiraju potpuno neadekvatno, i u pobjedi i u porazu. Ali ne samo neposredno nakon poraza, dok je "glava još vruća". Takvo se ponašanje nastavlja, a to znači da se ne analizira zašto je željeni i očekivani uspjeh izostao. Bilo bi korisno postaviti pitanje jesu li očekivanja o kojima se mnogo govorilo bila realna. Nije li nepotrebno stvaran pritisak na nogometaše zbog velikih očekivanja? Jesu li naši nogometaši igrali odlično pa ih je snašla nesreća, ili su mnogi igrali ispod svojih mogućnosti? Je li trebalo malo smirenije i, kako voli reći naš izbornik, poniznije se ponašati u pripremama za veliko natjecanje, ali i nakon njega? Izbornik koji je do jučer bio poput božanstva nakon neuspjeha izložen je žestokim kritikama. Naravno da ja ne mogu procijeniti koliko je gospodin Dalić uistinu dobar u svom poslu. Ali čini mi se da smo izrazito skloni pretjerivanju, bilo da se radi o uspjesima, bilo o neuspjesima. Često stvari i događaje promatramo crno-bijelo. Sve je sjajno i bajno, ili ne valja ništa, sramota, rođeni gubitnici. Ali u realnosti je to rijetko tako, i u nogometu i izvan njega.
U današnje vrijeme takva sklonost pretjerivanju i neobjektivnom sagledavanju događaja osobito dolazi do izražaja u mnogim školama. Roditelji sve češće svojim nerazumnim ponašanjem, opravdavajući pod svaku cijenu svoje dijete (i kada se ne ponaša primjereno i kada ne uči), ne dopuštajući nikakve prigovore vezane uz dijete, ruše ugled učitelja. Ali ono što je mnogo važnije, takvim ponašanjem pogubno odgojno djeluju na svoje d ije - te.
UČENJE IZ PORAZA
Neuspjeh na Euru mogao bi, primjerice, biti poticaj da se s djecom porazgovara o pobjedama i porazima, u sportu, ali i inače u životu. Može li se nešto naučiti iz poraza? Važno bi bilo da djeca nauče da negiranje činjenica i svaljivanje uzroka neuspjeha isključivo na druge nije dobra strategija ponašanja ni u sportu ni u bilo kojom drugom području života. Porazi, neuspjesi ponekad su zasluženi, a ponekad su rezultat spleta okolnosti, ali na njih treba računati. Nitko ne može uvijek biti uspješan, ma čime se bavio!
Sigurno je da sport donosi mnogo radosti, pomaže ljudima da zaborave bar nakratko na svoje brige. Pogotovo kod nas, gdje mnogi teško žive, mnogima je budućnost nesigurna, depresivnosti i razočaranosti ima posvuda, sportski uspjesi, bar nakratko, unose radost i optimizam. Zbog toga poraze teško podnosimo. Gledajući opću sliku društva, sigurno je da u nas postoji tendencija da naše političare gledamo kroz crno-bijele naočale, kao i nogometaše. Oni "naši" su uvijek dobri, uspješni i njihove loše odluke lako opravdavamo i opraštamo promašaje, a oni "drugi" sve, naravno, rade loše. Ako im se nešto dobro i dogodi, to ćemo previdjeti ili doživjeti kao slučajnost, kojoj ne treba pridavati važnost. Kao i u sportu, ovdje dolazi do izražaja utjecaj naših stavova i očekivanja na percepciju, na ono što vidimo i što čujemo. Zbog toga percepcija nije nikada objektivna nego uvijek subjektivna. U sportu i u životu. Dobro je to ne zanemariti. ■