Ako u današnjoj Hrvatskoj išta ima dašak religijskog, onda je to definitivno Hajduk
Pobožni mladi svećenici su mišljenja da ‘pravim kršćanima nije mjesto na Poljudu na Veliku subotu’. Više bi profitirali i mladi svećenici i cijelo društvo da su javno pozvali sve navijače koji se smatraju vjernicima da se na Veliku subotu suzdrže od vrijeđanja, nasilja i ostalih infantilno-destruktivnih manifestacija tzv. ljubavi prema omiljenom klubu
Jedna autentična religijska institucija uvijek će imati moralni autoritet, ali inzistiranjem na društvenoj dominaciji automatski gubi na autentičnosti. Ako nam nije jasno zašto je potrebno inzistirati na sekularnoj državi, dovoljno je zamisliti život u nekoj drugoj državi, u kojoj dominantna religija nije ona “naša”. Običan narod pod pojmom “sekularan” nerijetko podrazumijeva antireligijsko raspoloženje države i društva. Potrebno je zbog toga razlikovati sekularizaciju od sekularizma, kao ideološke struje koja teži oslobađanju društva od bilo kakva utjecaja religija te se ponekad udružuje s oblicima državnog ateizma. Sekularizacija nije nikakav bauk nego jedna vrsta plodne i kritičke suradnje Crkve i politike. Ona pomaže religiji (u našem slučaju kršćanstvu) transformirati se u ono što ona jest i što zapravo treba biti. Glavna uloga Katoličke crkve u svijetu je ozbiljno shvatiti ljudsku čežnju i potragu čovjeka za životnim smislom i Bogom. Preduvjet ovome je ono fundamentalno “da” sekularnom društvu i povjerenju u Božje djelovanje, čak i onda kad ono na prvi pogled nije jasno vidljivo. Suprotno uvriježenome mišljenju, sekularizacija, dakle, ne uništava kršćanstvo nego ga samo pročišćava od onih koji ga glume, te im istodobno daje mogućnost da se bez ikakvih posljedica slobodno izjasne što su i tko su.
Uostalom, ako u današnjoj Hrvatskoj išta ima dašak religijskog, onda je to definitivno Hajduk. Svi potrebni (religijski) elementi su tu. I to nije sve… Ovdje čak imamo i izraženu duhovnu dimenziju koju su simpatizeri i navijači ovog uspavanog dalmatinskog diva već devetnaest godina prisiljeni proživljavati. Jer Hajduk je doista utjelovljena korizma, odnosno vrijeme 19-godišnjeg posta, odricanja i konstantnog preispitivanja, s tim da ovdje, na veliku žalost svih njegovih navijača, Uskrsa nema ni na vidiku. U ovoj metafizičkoj storiji ulogu Isusa preuzeo bi sam Hajduk kao simbol i ideja jednog pravednijeg nogometnog svijeta, navijači bi bili njegov križ, a Lukša Jakobušić (ne)sretni Šimun Cirenac, koji daje sve od sebe da ovom dalmatinskom Isusu olakša očito neizbježne muke. U ovom hajdučko-biblijskom scenariju Hajdukove bi legende bile “farizeji i pismoznanci” koji vape za razapinjanjem, i to bez mogućnosti uskrsnuća. No unatoč nedostatku jasne ideje na samom terenu, većina hajdučkog plebsa ipak ne gubi nadu da će i ovakav Hajduk jednog dana doživjeti svoj Uskrs.