Express

Slow Horses,

Sezone od 1 do 3, dostupno na Apple TV, (ocjena 8)

Špijuni koji zeznu stvar, koji zbrljaju prilično mnogo, ali nedovoljno da im uruče šup kartu, odlaze u Slough House, svojevrsno čistilište za agente MI5 i MI6. Tamo će do penzije, koja za neke i nije tako daleko, obavljati sitne, dosadne i uglavnom neugodne posliće poput praćenja nebitnih ljudi i kopanja po njihovu smeću.

To je osnovna postavka odlične špijunske serije “Slow Horses”, koja je, moram reći, nadmašila moja očekivanja, a ona nisu bila mala. Mislio sam da će se ideja o špijunima u čistilištu na koje nitko ne računa, a koji su ustvari poprilično kompetentn­i te koji iz luzerske pozicije rješavaju stvari koje velike zvijezde ne mogu, istrošiti već nakon prve sezone. Serija, ustvari, iz sezone u sezonu raste. Druga sezona je bolja, preciznija, razrađenij­a i duhovitija od prve, cinični britanski humor je tour de force u seriji, a treća sezona, prikazana krajem ove godine, podjednako je dobra kao i druga. I što je najvažnije, razvoj likova podjednako je dobar u sve tri sezone, a iz epizode u epizodu oni rastu, pogotovo dvije apsolutne zvijezde serije - Gary Oldman, koji glumi Jacksona Lamba, istrošenog špijuna još iz doba Hladnog rata, koji je formalni šef grupi luzera, te Kristin Scott Thomas kao zvijezda tajne službe, bengalska tigrica političkih i špijunskih igara u neprestano­m usponu.

Serija je nastala prema romanima Micka Herrona koji, iako su hit i kod kritike i kod publike, kod nas još nisu prevedeni, a dio kritike smatra Herrona nasljednik­om možda i najboljeg pisca špijunskih trilera (iako smatram da njegovi romani daleko premašuju okvire žanra) Johna le Carrea. Većina pisaca špijunskih romana, poput Grahama Greena, Iana Fleminga ili Johna le Carrea, u jednom dijelu svog života očešala se o tajne službe, bila dio družbe “plašta i bodeža”. Mick Herron ta iskustva nema, radio je uglavnom, kako sam kaže, luzerske uredske poslove, pa je nepoznavan­je špijunskog zanata nadoknadio dobrim poznavanje­m luzera. Doduše, tko se očeše o svijet tajnih službi zna da u njihovu svemiru ništa nije onako kako je nego je sve dio neke veće priče koja ima vlastitu logiku u njihovu svijetu, pa bi se prema tom postulatu Herronova tvrdnja da ne zna ništa o špijunaži mogla promatrati kao savršena maska jer je, eto, još aktivan. Ali pustimo te paralelne svjetove, koji su u većini slučajeva tek mistificir­anje bedastoća.

Iako je teško reći je li Herron nasljednik Le Carrea, definitivn­o nije, nije teško prepoznati, kako u seriji tako i u romanima, različite poveznice s Le Carreovim svijetom. Poput toga da je Gary Oldman u odličnom filmu “Dečko, dama, kralj, špijun” odlično odigrao luzera svih luzera, omiljeni Le Carreov lik, i najboljega književnog špijuna Georgea Smileya. Za razliku od hladnog, besprijeko­rno odjevenog engleskoga gospodina s besprijeko­rnim manirima, Georgea Smileya, Jackson Lamb je pijan, prljav, poderanih čarapa, s čikom u zubima, ne miriše lijepo i često prdi. Kao i George Smiley, i on je razočaran i ciničan te, kao i Smiley, nevjerojat­no kompetenta­n. Već zbog tog lika, u odličnoj izvedbi Garyja Oldmana, vrijedi gledati seriju, a nevjerojat­no je koliko je odličnih britanskih glumaca prošlo kroz seriju, očito guštajući, ne libeći se odglumiti epizodne uloge, gotovo i bez teksta.

Ah, da, veliki obožavatel­j romana je i Mick Jagger, koji je za seriju napisao odjavnu pjesmu “Strange Game”. Stvarno odlična i nepretenci­ozna serija, u kojoj gledatelj s guštom čeka novu sezonu.