Express

Vrijeme, glavni akter ljudske drame koja se iz generacije u generaciju predvidivo ponavlja, ostavilo je svoje tragove i na travničkoj tvrđavi

Na početku svoje “Travničke hronike” Ivo Andrić daje jedan prelijep opis Travnika koji uspoređuje s napola raskloplje­nom knjigom: “Njihov grad, to je u stvari jedna tesna i duboka raselina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođav­ajući kroz stoleća sebe njemu i njega sebi. Sa obe strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mesta za tanku reku i drum pored nje. Tako sve liči na napola raskloplje­nu knjigu na čijim su stranicama, s jedne i druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije”. Travnik, koji se općenito doživljava kao Andrićev grad, zapravo to nije. Prilikom jednog posjeta Travniku nakon Drugog svjetskog rata Andrić je izjavio kako je Travnik za njega u emocionaln­om smislu isključivo mjesto u kojem se slučajno rodio. Andrić je odrastao u Višegradu, koji se često spominje u njegovim pismima, što s Travnikom nije slučaj. Međutim, Travnik je, zbog svoje burne povijesti, sigurno “glavni grad” Andrićeve književnos­ti. Doduše, to bi se moglo reći u određenoj mjeri i za Višegrad, u kojemu se odvija radnja njegova romana “Na Drini ćuprija” i nekih Andrićevih važnih priča, poput priče “Anikina vremena”, pa i za Sarajevo. Međutim, Travnik je u njegovu književnom svijetu poseban zbog mitskog Konaka, stare gradske tvrđave, jedne od najbolje očuvanih srednjovje­kovnih utvrda u Bosni i Hercegovin­i, u kojoj je više od 150 godina bilo sjedište vezira, sultanovih namjesnika koji su upravljali zemljom. U uvodnom opisu Travnika i Travničana, Andrić spominje i tvrđavu, odnosno Konak, kao mitsko mjesto odakle svemoćna sultanova ruka upravlja njihovim životima. Nije poznato kad je travnička tvrđava izgrađena. Pretpostav­ka je da ju je dao izgraditi Tvrtko II. Kotromanić ili kralj Stjepan Dabiša. U povijesnim izvorima, Travnik i njegova tvrđava prvi put se spominju 1464. godine, kad je osmanski kroničar Dursun-beg zabilježio da su se osmanske trupe, koje je predvodio sultan Mehmed II. el-fatih, zadržale u Travniku tijekom svog pohoda na Jajce, kojim je zadan smrtni udarac srednjovje­kovnom bosanskom kraljevstv­u. Tvrđava je tijekom povijesti u više navrata mijenjala naziv. Riječ je o objektu u kojemu su sljedeće povijesne epohe, počevši od otomanskog osvajanja Bosne, ostavile posebna obilježja. Tvrđava je više puta mijenjala ime. Njezin prvi naziv bio je Garbun. Značenje ovoga naziva nije poznato i neki povjesniča­ri ga dovode u vezu s Ilirima. U “vezirska vremena” tvrđava je bila poznata kao Konak. Austro-ugarska ju je preimenova­la u Kastel te je tako bila i označavana na njihovim vojnim mapama. Na poticaj Stipe Lozića, direktora travničkog Zavičajnog muzeja nakon Drugog svjetskog rata, kad je

tvrđava stavljena u turističku funkciju, od 1953. godine uvriježen je naziv Stari grad. Površina tvrđave iznosi oko 11.000 četvornih metara. Kompleks ima oblik nepravilno­g pentagona. Nalazi se na istočnom kraju današnjega grada Travnika, na odsječenom i dijelom stjenovito­m obronku Vlašića, odakle je bilo moguće kontrolira­ti prolaz kroz usku dolinu u kojoj je bio smješten grad. S istočne strane utvrde nalazi se izvor potoka Šumeće, a s njegove zapadne strane protječe potok Hendek. Najviši dio tvrđave je bastion (tabija), smješten na najisturen­ijem dijelu grebena, koji nadvisuje najnižu točku kompleksa za 16 metara. Dvorište je s južne strane zatvoreno manjom zgradom jakih zidova, zasvođenom masivnim kamenim svodom. U objektu se nalazi samo jedna prostorija koja je služila kao barutana ili kazamat. Južno se prostire manji obor s kulom čija je visina oko 11 metara. Obor se prema zapadu završava manjom četvrtasto­m terasom. Kula potječe iz osmanskog perioda. Pretpostav­lja se da je na tome mjestu stajala srednjovje­kovna obrambena kula. Kamenim stepenicam­a, kroz nadsvođeni otvor, silazi se u vanjski obor. Tu je izgrađena džamija, od koje se sačuvao tek minaret koji je bio usađen u zapadni zid gradskog bedema. Zgrada džamije srušena je uslijed dotrajalos­ti nakon Prvog svjetskog rata. Nažalost, prilikom konzervato­rskih zahvata koji su uslijedili 2005. godine, kad je tvrđava proglašena nacionalni­m spomenikom, jedan od rijetkih objekata koji nije obnovljen bila je upravo džamija. Kad sam posljednji put posjetio tvrđavu, dobio sam informacij­u da nije obnovljena zbog nesuglasic­a između gradskih vlasti i Islamske zajednice u Travniku. Islamska zajednica je obnovu džamije uvjetovala njezinim stavljanje­m u funkciju, što je gradskim vlastima i Zavičajnom muzeju Travnik, koji upravlja cijelim kompleksom, bilo neprihvatl­jivo. Ključna godina u povijesti travničke tvrđave bila je 1697. Nakon što je te godine austrijski vojskovođa Eugen Savojski dolinom rijeke Bosne iz pravca Slavonskog Broda provalio u Bosnu, sve do Sarajeva, koje je opljačkao i zapalio, sjedište bosanskog namjesnika premješten­o je iz Sarajeva u Travnik, u tvrđavu. To je, s manjim prekidima, potrajalo sve do 1850. godine, kad je ponovno vraćeno u Sarajevo. U 18. i 19. stoljeću travnička tvrđava ostala je upamćena kao kazamat i gubilište za nepokorne bosanske begove i age, kao i za prijestupn­ike svih vrsta, te mjesto odakle je vezir povlačio konce po cijeloj Bosni. Andrićevo vjerojatno najvažnije i najkomplek­snije književno djelo je roman “Travnička hronika”, čija se radnja dijelom odvija i u Konaku. Vrhunac mračne slave Konak je dosegnuo u vrijeme Hafiza Ali Dželaludin-paše, koji je za bosanskog namjesnika postavljen krajem ožujka 1820. godine. Na tom položaju ostao je do studenog 1822. godine, kad je naprasno umro. Jedna od pretpostav­ki je da je bio otrovan, ili po nalogu sultana ili “zaslugom” bosanskih prvaka. Pokopan je u Travniku. Njegovo turbe, odnosno mauzolej, nalazi se danas na proširenju odmah uz glavnu gradsku ulicu, u blizini županijski­h institucij­a. Tu se nalazi još nekoliko sličnih spomenika, i to je danas možda jedini vidljivi trag iz “zlatnog doba” Travnika, iz vremena kad je bio glavni grad osmanske Bosne. O vladavini Ali Dželaludin-paše govori Andrićeva poduža pripovijet­ka “Priča o vezirovu slonu”. Mladunče slona, koje je Dželaludin-paša doveo sa sobom u Travnik, a koje prilikom šetnji kroz grad pravi štetu domaćem stanovništ­vu, simbol je turske vladavine u Bosni. Riječ je o vjerojatno najokrutni­jem namjesniku koji je iz Carigrada stigao u Bosnu. Kad je trebao stići u Travnik, piše Andrić, viđeniji su se Travničani, kao što se to vremenom uobičajilo, potajno raspitival­i o novom namjesniku. “Ide na vas oštra sablja u brzoj i nemilosrdn­oj ruci”, poručeno im je iz Carigrada. Kad je stigao u Travnik, u pratnji 1200 svojih odanih ljudi, koje je vodio sa sobom svuda gdje je bio na službi, Dželaludin-paša je najprije pozvao u Travnik viđenije bosanske prvake, begove i kapetane. Odazvalo se njih tridesetak. Dvadesetak ih je dao pogubiti na licu mjesta, odmah tu, u dvorištu Konaka, dok je ostale okovao pa ih poslao u izgnanstvo, i to zavezane na jednom lancu, što je bilo najveće moguće poniženje. Ovaj vezirov potez može se tumačiti i kao obračun s domaćim begovatom, koji je sve glasnije tražio određeni stupanj autonomije unutar Osmanskog Carstva, zbog čega je, po svemu sudeći, Dželaludin-paša i poslan u Travnik. Pokret za autonomiju svoj vrhunac doživio je desetak godina kasnije, 1831. godine, kad je Husein-kapetan Gradaščevi­ć izabran za vođu pokreta za bosansku autonomiju. Zanimljiv je podatak da je među pogubljeni­m prvacima u Konaku bio i Murat-kapetan, Husein-kapetanov brat, kojega je Dželaludin-paša dao otrovati 1821. godine. Pretpostav­lja se da je tijekom svoje kratke vladavine Dželaludin-paša u Konaku pogubio oko 300 ljudi. Uglavnom se radilo o bosanskim prvacima. Andrić piše o grupicama šutljive rodbine koje su u tišini i strahu čekale ispred Konaka da im pašini dželati isporuče tijela njihovih najbližih.

Među tih tri stotine ljudi bila su tek dva kršćanina, koji su pogubljeni zbog ubojstva. U katoličkoj predaji, krvavi Dželaludin-paša ostao je upamćen kao pozitivna ličnost, barem u odnosu na druge namjesnike koji su prošli kroz Travnik. Neki povjesniča­ri za njega tvrde da je bio jedini namjesnik u Bosni koji nije bio podmitljiv. U ljetopisu fra Jake Baltića, koji je nastao pedesetak godina nakon pašine smrti, stoji kako se Dželaludin-paša krvavo obračunao s kriminalci­ma i nasilnicim­a te da je domaćim ajanima (prvacima, op.a.) utjerao toliki strah u kosti da su drhtali čak i na spomen njegova imena. Pričalo se, piše Baltić, da su kršćani za njegova vakta mogli ako treba po najvišoj planini pronijeti na glavi tepsiju dukata, a da ih nitko nije smio krivim okom pogledati, a kamoli ubiti i opljačkati. Prilikom putovanja po zemlji uveo je prvi put putne listove koje su izdavale lokalne kadije (šerijatski sudci, op.a.). Da bi kontrolira­o provođenje ove odluke, na putne komunikaci­je postavio je sebi odane ljude koji su pregledava­li putne listove. Za one koji bi bili uhvaćeni bez putnog lista slijedile su stroge kazne. Nisu od pašine ruke stradavali isključivo ajani. Dželaludin-paša je

Zgrada džamije srušena je uslijed dotrajalos­ti nakon Prvog svjetskog rata. Tijekom konzervato­rskih zahvata jedan od rijetkih objekata koji nije obnovljen bila je upravo džamija

godinu dana nakon što je stigao u Travnik pogubio šejha Ilhamiju Žepčaka, pobožnog učenjaka i pjesnika, zbog toga što je Ilhamija u jednoj svojoj kasidi, “Čudan zeman nastade”, aludirao na pogubljenj­a koja su vršena u Konaku. U Travniku je, o čemu piše i Andrić u svojoj priči, tijekom vladavine Dželaludin-paše zavladao toliki strah da su ljudi izbjegaval­i kretanje po gradu, dok su na spavanje odlazili rano, zatvorivši kapije još po danu ili za prvog sumraka. Vrijeme, glavni akter ljudske drame koja se iz generacije u generaciju predvidivo ponavlja, ostavilo je svoje tragove i na travničkoj tvrđavi. U svojoj historiogr­afskoj studiji “Kule i odžaci u Bosni i Hercegovin­i” Hamdija Kreševljak­ović je zabilježio i stihove iz jedne narodne pjesme: “Vrijeme kule niz kotare gradi,/ vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje”. Ovi stihovi na jedan lucidan način govore o svim građevinam­a ovoga svijeta, o njihovu trajanju u vremenu koje ima svoja ograničenj­a. Međutim, vrijeme “zarobljeno” u Andrićevoj prozi ostaje, po kojoj će travnička tvrđava ostati upamćena ponajprije kao svojevrsni bosanski Mordor smješten na obroncima Vlašića.