Koje će sve svjetske nevolje stići kancelara Plenkovića u novoj godini...
Expressov analitičar upućeno procjenjuje moguće strateške vanjskopolitičke dvojbe
Premijeru Plenkoviću mnogo toga nije išlo na ruku. Dugo očekivanu priliku da se kao premijer zemlje predsjedateljice EU često slika s predsjednikom Europskog vijeća Charlesom Michelom i predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen upropastila mu je pandemija covida 19. Tako mu je uskraćena mogućnost da tijekom šest mjeseci hrvatskog predsjedanja građanima svakodnevno svojim osobnim primjerom pokazuje kako Hrvatska igra u kategoriji višoj nego što je ona u koju stvarno spada. Nedvojbeni uspjeh uvođenja eura u Hrvatsku pomutila mu je inflacija u eurozoni. Umjesto u područje stabilnih cijena i postojanog ekonomskog rasta uletjeli smo u europsku ekonomiju sklonu recesiji.
Nedugo nakon 1. siječnja 2023., kad smo napokon ušli u Schengen, zemlje članice počele su suspendirati odredbe o slobodi kretanja i uvoditi granične kontrole kao da su htjele učiniti da opravdani trijumf našeg premijera traje što je moguće kraće. Frustraciju nataloženu tim intervencijama viših sila koje su izvan područja njegova utjecaja premijer je uspješno skrivao iza medicinske maske koju je morao nositi na malobrojnim europskim sastancima dok je covid harao Europom i svijetom.
Ali na domaćem planu maske su vrlo brzo pale. Nezadovoljan činjenicom da su mu sile izvan njegove moći poremetile ostvarivanje planova, premijer je odlučio pokazati da u Hrvatskoj on može igrati po pravilima koja sam određuje. Tako je odbio primijeniti članak 17. Ustava koji određuje da u slučaju velike pogibelji za državu Sabor dvotrećinskom većinom donosi odluke o privremenom ograničavanju građanskih prava i sloboda. Umjesto da provede tu proceduru propisanu Ustavom premijer je sam odlučio da će skupina stručnjaka bez izbornog legitimiteta donositi odluke o zabrani slobode kretanja i okupljanja za vrijeme trajanja opasnosti od covida 19.
Kao što je na primjeru covida 19 pokazao da autokratski može nametnuti izvanredno stanje, na primjeru potresa pokazao je da vođen istom autokratskom ambicijom može odbiti uvođenje izvanrednog stanja kada je ono bilo jedino opravdano rješenje. Samo zato što premijer nije htio čuti razumne prijedloge opozicije o učinkovitim načinima obnove potresom pogođenih područja, pune dvije godine nije bilo nikakve obnove u Hrvatskoj. Postojala je stvarna opasnost da će više od milijarde eura koje nam je Europska komisija poklonila za obnovu morati biti vraćeno u europski proračun. U posljednji je tren nekim računovodstvenim
hokus-pokusima prikazano da su sva sredstva za obnovu potrošena premda obnova ni iz daleka nije završena, a u mnogim slučajevima još uopće nije započela.
Naročitu ustrajnost u pokazivanju da u Hrvatskoj nema sile koja je od njega važnija premijer pokazuje upornim ignoriranjem odredaba Ustava o suradnji s Predsjednikom Republike. Ako Hrvatska želi pomoći oružanim snagama države s kojom ima sklopljeno savezništvo, onda Vlada – uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike – Saboru predlaže donošenje odgovarajuće odluke, kako to nalaže članak 7. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske. Ako Predsjednik uskrati suglasnost, Sabor odluku može potvrditi dvotrećinskom većinom. Želeći pokazati da je on iznad Ustava, premijer je odbio zatražiti suglasnost Predsjednika Republike i prijedlog odluke o pomoći Ukrajini izravno je uputio u Sabor gdje nije uspio dobiti dvotrećinsku većinu. Za tu blamažu države premijer je uporno optuživao Predsjednika Republike i parlamentarnu opoziciju, premda je do nje došlo ponajprije zahvaljujući njegovoj aroganciji.
Predsjednik Republike i Vlada trebali bi zajedno kreirati vanjsku politiku i surađivati u njezinoj provedbi, kako to određuje članak 99 Ustava. Zbog premijerovog odbijanja da predsjednika i o čemu išta pita, danas ne postoji hrvatska vanjska politika kako je definira Ustav, a na osobito karikaturalan način to se iskazuje u kadrovskoj politici. Ambasadori naše male država koju vode dvojica bivših diplomata nerijetko su izloženi čuđenju i podsmijehu svojih kolega jer ne znaju ni koliko dugo će još biti na svom poslu, kada će i kamo otići
Nezadovoljan činjenicom da su mu sile izvan njegove moći poremetile ostvarivanje planova, premijer je odlučio pokazati da u Hrvatskoj on može igrati po pravilima koja sam određuje
kad im neuobičajeno dugi mandati napokon budu okončani kao ni to tko će ih i kada zamijeniti. Sve to događa se stoga što premijer ne želi s Predsjednikom Republike razgovarati o kandidatima za nove ambasadore pa stari na svojim mjestima ostaju na neodređeno vrijeme.
Pokušavajući pokazati da je važniji i od Ustava i od Predsjednika Republike, premijer je odredio da u Zakon o izbornim jedinicama bude određen dan njegova stupanja na snagu. Zakon je mogao stupiti na snagu nakon što ga Predsjednik potpiše i preda Narodnim novinama radi objavljivanja. Predsjednik je, u skladu s odredbom članka 89. Ustava, zakon potpisao 8. dana od dana njegova donošenja, a u tekstu zakona napisano je da zakon stupa na snagu nekoliko dana prije isteka ustavnog roga u kojem ga Predsjednik treba potpisati. Zbog toga je Sabor morao ponovno odlučivati o Zakonu. Koliko god se trudio dokazivati da je on jedini važan i da u Hrvatskoj sve mora biti samo onako kako on odredi, premijer je ovaj put bio poražen pred očima najšire javnosti. Sve to, nažalost, ipak ne znači da premijer neće ostvariti pobjedu na ovogodišnjim parlamentarnim izborima. No, ako je ostvari, i dalje će se susretati s okolnostima koje demantiraju da je samo on važan u državi. Raspravljajući prilikom predstavljanja novog ministra gospodarstva pred nadležnim saborskim odborom, premijer je izjavio da svaki ministar mora znati da ovisi samo o njegovom, premijerovom, povjerenju. Pritom je zanemario članke Ustava koji određuju da Predsjednik Republike potencijalnom premijeru povjerava mandat za sastavljanje Vlade. Mandatar i njegovi kandidati za ministre postaju Vlada
Ambasadori naše male države, koju vode dva bivša diplomata, nerijetko su izloženi čuđenju i podsmijehu svojih kolega jer ne znaju ni koliko dugo će još biti na svom poslu ni kad će i kamo otići
kad im povjerenje izglasa većina zastupnika u Saboru. Ustav, dakle, određuje da ministri ovise i o povjerenju Sabora, a ne samo premijera.
Ako HDZ pobijedi, Plenković će, vjerojatno, nastaviti s već viđenim kršenjem Ustava i preobrazbom Ustavom propisanog demokratskog načina vladavine u faktično autokratski. No, moguće promjene na međunarodnom planu mogle bi biti takve da dovedu u pitanje njegovu nepogrešivost u vanjskoj politici.
Dosad je to bila politika povlađivanja onome što su dogovorili jači u EU i unutar NATO-A. U skladu s takvim pristupom nije istraženo čija je raketa pala nedaleko Studentskog doma Stjepan Radić u Zagrebu niti je postavljeno pitanje odgovornosti za taj očiti sigurnosni propust u sustavu NATO-OVE protuzračne obrane. Isto tako hrvatska vanjska politika – znajući gdje joj je mjesto i što se od nje očekuje nije ni pomislila inzistirati na provedbi temeljite istrage o miniranju plinovoda Sjeverni tok I i II. Zasad se, zajedno s kolektivnim Zapadom, nastavlja sramotiti podržavajući izraelsku intervenciju u Gazi koja načinom provedbe, učincima i ciljevima daleko nadilazi teroristički napad Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. godine.
Dogodi li se da na američkim predsjedničkim izborima pobijedi Donald Trump, može se pretpostaviti da će doći do vidljivijeg razilaženja između vanjskih politika SAD-A i EU. Kojoj će se od tih politika prikloniti Plenković? Već danas se s popriličnom razinom sigurnosti može reći da su američke elite sve manje zainteresirane za nastavak izdašne vojne pomoći Ukrajini. S eventualnim Trumpovim dolaskom na vlast moglo bi se dogoditi da Amerika, zadovoljna činjenicom da je EU učinila potpuno ovisnom o sebi u sigurnosnom i ekonomskom pogledu, rješavanje pitanja teritorijalne cjelovitosti Ukrajine prepusti vlastima te napaćene zemlje i Europskoj uniji. Time bi se samo intenziviralo postojeće stanje u kojem od ekonomskih sankcija Rusiji štetu trpi EU, a korist ostvaruju SAD. Dovedena u situaciju da se opredjeljuje između Washingtona i Bruxellesa, kako će se postaviti hrvatska vanjska politika? Hoće li Hrvatska biti dio Nove Europe – kako je tadašnji američki ministar Donald Rumsfeld nazvao istočnoeuropske članice EU koje su podržale američku intervenciju u Iraku – kao svojevrsnog američkog instrumenta američke politike protiv Bruxellesa ili će se zauzeti za oživljavanje već pomalo zaboravljenih zamisli o europskoj strateškoj autonomiji? S dolaskom republikanske administracije u Bijelu kuću vjerojatno bi se smanjio interes Amerike za rješavanje problema u Bosni i Hercegovini. S druge strane, interes Rusije sve je vidljivije prisutan i jasno se očituje u najavama Milorada Dodika o odcjepljenju Republike Srpske ako se ne ukine Ured visokog predstavnika i ako u Ustavnom sudu BIH i dalje budu sjedili stranci. Daytonski sporazum sa svim
Dosad je to bila politika povlađivanja onome što su dogovorili jači u EU i unutar NATO-A
Isto tako hrvatska vanjska politika znajući gdje joj je mjesto i što se od nje očekuje - nije ni pomislila inzistirati na provedbi temeljite istrage o miniranju plinovoda Sjeverni tok I i II
aneksima – a tu spada Ustav BIH kao aneks 4 te aneks 10 koji definira ovlasti visokog predstavnika – određuje
Bosnu i Hercegovinu kao protektorat međunarodne zajednice. Ta država u takvom statusu treba ostati dok se domaći politički čimbenici ne usuglase o njezinom novom ustavnopravnom ustrojstvu. Dodjeljivanjem statusa kandidata Bosni i Hercegovini EU je najavila svoj veći angažman u pronalaženju rješenja. No, iskustvo govori da u ozbiljnim krizama EU nije bila osobito dobar posrednik ni mentor. Tek kad su se angažirali SAD i NATO, bio je otvoren put za mirovni sporazum o BIH. No, tada su SAD i Ruska Federacija, kao stalne članice Vijeća sigurnosti UN-A, surađivale, a danas su jedna prema drugoj otvoreno neprijateljske sile. Zbog toga je nerealno očekivati da će Vijeće sigurnosti ubuduće moći potvrđivati rješenja Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira i odluke visokog predstavnika Christiana Schmidta čiji legitimitet Ruska Federacija odriče. Sve to daje naslutiti da će prilike u našem susjedstvu biti sve nestabilnije. Hrvatska bi morala imati jasnu predodžbu o tome kako utjecati na relevantne domaće i međunarodne čimbenike da se stanje u BIH što je moguće prije stabilizira i da se smanje sigurnosni rizici koje bi nestabilnost mogla izazvati. Nadam se da se hrvatska vanjska politika prema BIH ipak ne svodi samo na povremene posjete hrvatskog ministra vanjskih poslova kulturnim i vjerskim institucijama bosanskohercegovačkih Hrvata, nego da se u okviru tihe diplomacije – koju premijer kreira i nadzire – ipak vode i sadržajni razgovori koji bi, poput onih koje je 1994. započeo Mate Granić, mogli dovesti do održivih rješenja. U svemu tome važnu će ulogu igrati međunarodni igrači na koje hrvatski premijer ne može presudno utjecati niti ih može ignorirati onako kako ignorira Ustav Republike Hrvatske.
Ako postoji vanjskopolitička tema u vezi s kojom bi Hrvatska trebala govoriti jednim glasom, to je BIH. Nažalost, to nije slučaj. Budući da bosanskohercegovački Hrvati glasaju na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, oni su meta stranačkog dodvoravanja, s jedne strane, i predmet nadmetanja, s druge. To nisu dobre pretpostavke za vođenje uspješne vanjske politike. Zapravo, dok na vlasti budu isti predsjednik i isti premijer, Hrvatska nema izglede ni za definiranje ni za provedbu jasne vanjskopolitičke strategije.
U svemu tome važnu će ulogu igrati međunarodni igrači na koje hrvatski premijer ne može presudno utjecati niti ih može ignorirati onako kako ignorira Ustav Republike Hrvatske